SAMO ZA MENE

četvrtak, 16.02.2006.

I am the king of the world... Krave u prolupale, ptičurine su se prehladile, prosjek tjelesne težine u Etiopiji je negdje 15.7 kg, šume Amazone su odustale od proizvodnje kisika , u Iranu dnevno pogine 15- tak ljudi, ozonski omotač je postao fikcija, ali neće biti fikcija kad se počnemo mazati kremama za sunčanje faktora 3000, tsumani jedino neće preko Velebita, Rusi umiru jer im se votka zaledila, a Neven Ciganović ima moralne dileme oko svoje gornje usne. Što reći? Svijet je propao. Budućnost je stigla na velika vrata i napravila jeben propuh. Bojimo li se Boga, ili se Bog prepao nas? Postali smo prevelik zalogaj čak i za njega. Čudno kako ljudi mole Boga samo kad im nešto treba. Pravi vjernici… Kako je krenulo svinje će morati na liposukciju zbog toksičnih tvari u salu, deve će umjesto dvije grbe dobit dva trbuha, a jabuka će imati okus po slanini. GM je zakon!!! Šalim se… Boli me kurac… Mislim da su ostale još tri četiri činčile i dva tuljanova mladunčeta, taman još za jedan kaput koji će svojoj petoj ženi na aukciji kupiti šeik sa šmajserom i mercedesom. Nafta više nije u modi, sad je IN voda. Novi ratovi na pomolu… Čak ni Nostradamus nije mogao predvidjeti Charlesa Mansona , to je i za njegovu maštu bilo prebolesno. No, on je jedan iz gomile. Mislim na Charlesa Mansona. Najnovija moda je roditi dijete, zamotati ga u vrećicu i pustiti u rijeku. Vojnici koji tuku nedužne civile su stara vijest, to čak više ni nije bizarno. Televizija izapire i ovo malo mozga koji smo teškom mukom razvili tijekom godina evolucije. Samo ljudi imaju moć uništiti nešto što je građeno godinama. Idem speći onu jabuku što ima okus po slanini s jajima koja su zapravo marelice. Laku noć

utorak, 14.02.2006.

Sport Htio sam definirati pojam sporta, no shvatih da to baš i nije jednostavno. Sport je ljubav, volja, odricanje i bezbroj drugih, malih, ali bitnih stvari… Sport je danas institucija, pogotovo profesionalni sport u kojem nema kompromisa i u kojem samo najjači postaju pobjednici. Oduvijek sam se divio atletičarima. Godine i godine treninga da bi popravili skok za nekoliko centimetara, godine treninga da bi istrčali 100 metara ispod 10 sekundi. Fantastično. To se zove volja. Neki bi to nazvali ludilom, no oni ne shvaćaju i nikad neće shvaćati predanost sportaša svom snu, svom cilju. Sport, iako danas velikim udjelom ugušen u politici (čitaj Hrvatska nogometna liga) uspijeva isplivati na površinu i oduprijeti se navali maloumnih degenerika s bemvejima koji novac iz državnog proračuna za sport stavljaju sebi u šupak. No, to nije važno. To se sve poništi činjenicom da sport živi i uvijek će živjeti. Evo dođoh do zaključka što je sport: Sport je kad Janica Kostelić izgubi štap i rukavicu, polomi si ruku i na kraju uspije bit treća, sport je kad Ivica Kostelić ostvari svoj životni san i osvoji olimpijsko srebro iako nije bio favorit, sport je kad Kobe Bryant zabije u jednoj jedinoj utakmici 81 koš (sad svi znaju tko je najbolji košarkaš današnjice), sport je kad na današnji dan neka japanska klizačica padne, vjerojatno si polomi sve ligamente u koljenu, poslije 2 minute odmora odluči s partnerom krenuti ispočetka i osvoji olimpijsko srebro, sport je kad Goran Ivanišević na zalasku karijere osvoji najprestižniji turnir na svijetu Wimbledon. To je sport. P.S. Jebeš Valentinovo! Pozdrav

ponedjeljak, 13.02.2006.

Smjelim koracima Svijeće zaplakaše prema nebu. Sasvim tiho i smjelo prkose vjetru uspomena. Proljeće plovi preko kalendara u nadi za što bržim dolaskom. Vrata moje sobe okovana su ledom, a ja za stolom crtam pogled sreće. Svijeće se ugušiše u vosku, a ja ostade u mračnoj sobi crtati nešto što sam znao da je nemoguće. Uspomene… U mraku lakše dođu… Primijetili ste to, zar ne? Klimava stolica proizvodila je u mraku jezive zvukove pa se odlučih malo otvoriti prozor da svijetlost poljubi zidove okupane tamom. Otvorim prozor i pustim svijetlost da uđe u moje oči, no preplašim se… Zar je vani tako sunčano…? Zar su zimu već pokopale rosne livade i proljetni mirisi…? Pokušao sam nacrtati cvrkut ptica, no tinta inspiracije je isparila. U meni je stotinu ideja, no ni jedna nije ostvariva. Priviknuo sam se na novonastalu situaciju te si prilijepim ironičan osmjeh koji sam dugo držao u ladici emocija. Ispustim olovku iz ruku te smjelim koracima zaplovim na svoju ulicu. Smjeh djece, zvuk lopti, miris trave i te kako su mi bili poznati, no još su me uvijek jednako očaravali. U toj rapsodiji relevantnih i irelevantnih osjećaja u jednom trenutku osjetio sam se živ, no to je bio trenutak kad sam se sjetio nje. Trenutak razmišljanja i brza odluka… Smjelim koracima krenem u njenu ulicu. Na putu bez razmišljanja, bez osjećaja, pred očima mi jedino treperahu njene usne, jasno mi dajući do znanja da je sve ovo još uvijek fikcija. Smjelim koracima koračam kroz topao proljetni dan, s očaravajućim mirisima sreće. Došao sam u njenu ulicu, pred njenu kuću… Sve je odjednom utihnulo. Pjev ptica, žamor ljudi i tisuće ostalih isprepletenih zvukova. Pogledao sam u njen prozor u nadi da će se zastor pomaknuti, da će vidjeti da sam došao … Bio sam napet, koncentriran, isključivši sva osjetila osim vida, ukočio sam se u agoniji čekanja. Dok sam mirno čekao, uspomene su utjecale u moje oči poprimivši oblik suza, no ne primijetivši to, ja sam bio zaokupljen pogledom u kojem su bili svi moji ideali, sve moje nade. No, nade su umrle sa sumrakom, ništa se nije dogodilo. Sjena njene kuće pala je na moje ukočeno tijelo. Iz zaključanog pogleda me probudi suza. Spustila se do usne i nestala u tuzi razočaranog lica. Ne više tako smjelim koracima, vratih se u svoju ulicu, u svoju kuću, u svoju sobu, zamračim prozore, utonem u mrak u nadi da će iduće proljeće na svojim krilima donesti tračak sreće, makar i na jedan dan…

subota, 11.02.2006.

Savitljiva istina Probudio sam se promijenjen… Ugušen u pitanju je li oproštaj ultimativna ljudska žrtva… Mrtvim pogledom istražujem misli, crtama osobnosti ubijam socijalna pravila… No, to sve ostaje ispod kože, u meni, duboko… Blijedi… Gori… Umire… Probudio sam se, umrtvljen od birokracijskih normi koje kao socijalno biće moram ispunjavati. Mrzim socijalna…To nešto…Sranja… Poželim da nema pravila ponašanja, društvenih normi… Oduvijek želim u šumu… Duboko… Iluzije o mom slobodnom umu i pacifizmu blijede kao otisak znoja ruke na suncu osunčanom prozoru… Osjećam da se u meni rađa sirovina koja izaziva disfunkciju i nerazumijevanje današnjih načela slobodnog, slobodoumnog svijeta… Igram se sa svijećama koje dogorijevaju… Nadam se nadama koje su umrle zadnje… Ja sam čudan, izvještačen, no skrivam se ispod svoje teške osobnosti… Bojim se… Želim svijet kao besprijekorno sredstvo za život, želim život kao dokaz sreći, želim… Pohlepan sam… Idem utonuti u socijalni proljev nastao iz činjenice da smo ovdje s razlogom, a razloga još uvijek nema na vidiku…

petak, 10.02.2006.

Odluka... Pustit ću rijeci uspomena da te nose, daleko odavde, daleko od ovog usnulog grada… Poslije bezbroj sati provedenih u agoniji počinjanja isponova, ja sam odlučio zaboraviti tvoje lice na slikama uspomena. Nemoj shvatiti osobno, samo pokušavam doznati što mi je važno u životu… Ti nisi… Ti si bila. Možda… Jednom… Sad nisi… Jebiga… Poanta je …Ne… Prerano je za poantu… Želim te još spominjati. Naime, izdefragmentirat ću si mozak, zaboravit ću sve loše… Počet ću isponova… Već stoti put… No, ti se nećeš nalaziti u novom početku. Žao mi je… Ili nije… Uvijek mi je bilo lakše napisati nešto nego reći… U novom početku neću imati patetičnih misli tipa ''pustit ću suzu za tebe'' i slično. Na uvod nemoj obraćati pozornost, znam da je patetičan, no eto, to sam napisao za tebe… Odlučio sam odjebati sve nebitno u životu i prepustiti se drugim, važnijim stvarima. No, sad još samo moram detaljno otkriti što je sve važno u mom životu… Toga se malo bojim… Nemoj se ljutiti, izbacivam i ostale nepotrebne uspomene, a tebe sam eto, ostavio zadnju… No nemoj se zanositi, svejedno si mi nepotrebna. Tek nepoznati prolaznik na ulici, iako nismo iz istog grada… Tek prašina u očima što zasljepljuje pogled pun iznenađenja… Ti si ništa… Brišem uspomene. Loše uspomene… I nisi ti kriva, ne brini. To tek je život što mi kroji dane, što plete mrežu satkanu od sjećanja, no ja se u toj mreži ne snalazim. Zaboravljam što je važno, i oslanjam se na stvari koje su prošlost, koje su jednom bile, nikad više… I zato radim sve ovo. Zato te brišem, ali … Ma nemam više razloga ni snage za novi ''ali''. Sve je to…Osjećaj …Koji blijedi…Polako… A poanta…?! Probaj osjetiti… Shvatit ćeš…

četvrtak, 09.02.2006.

Svakodnevica... Probudim se u snenom jutru pod plaštem mraza… Ne znam kako drugačije započeti ovo…nešto… Dakle, probudim se, u postelji mi je topao miris nježnosti, ruka pod glavom dok na boku razmišljam o novom danu. Ma kurac razmišljam o novom danu. Piša mi se i ne da mi se ustati, eto o tome razmišljam. Tad mi doleti misao te se okrenu na drugu stranu i htjedoh nešto reći, no nje nema… Tek je njen obris ljubio jastuk, a soba iznenada postane hladna. Ustanem, spremim se i ne očekujući ništa od novog dana izlazim iz stana. Teškim koracima uđem u tramvaj koji se ne zove čežnja, ali će me odvesti tamo gdje želim… Dobar je taj tramvaj… Definitivno se razumijemo… Da… Dođem do mjesta gdje sam želio, i nađem se s ljudima s kojima sam se trebao naći… Idem na ručak… Menza je moja Crkva, moje utočište i mjesto gdje pudingići rastu u nebrojivim količinama. Prežderem se… Dok vadim novce da platim onu hrpu svega što sam pojeo, uzmem mobitel… Nema poruke… Zaboravim to jer me prodavačica gnjavi da sam ostavio 50 lipa viška. Ja je stjeram u kurac… U mislima… Likovi s kojima sam se našao nečemu se nasmijaše… Ja se isto kiselo nasmiješim nemajući pojma čemu sam se upravo nasmijao… Vidim natpis -KINEZIOLOŠKI FAKULTET. Odem u svlačionicu, presvučem se (logičan slijed događaja) i odem u dvoranu. Prije nego što smo zaključali ja još jednom pogledam mobitel… Nema poruke… Briga me…Idem malo vježbati rukomet. Nikako da uspijem dati normu lijevom rukom. Baciti je 64 puta drugom liku na udaljenosti od 9 metara za 90 sekundi mi se činilo puno lakše, no evo očito nije. Uznojio sam se… Kraj mene prođe cura koju sam prije 3 dana pošteno spucao loptom u glavu, no vidim da nije ljuta pa pristojno pozdravim. Ona također pozdravi, no pošto sam istovremeno pozdravljao kolegicu i vježbao normu, odjednom mi doleti projektil i pokosi mi zube. Ja uzmem loptu, obrišem krvavu usnu, promrmljam da je sve OK, i nastavim s prokletom normom. Došli smo do 59 prebačaja i imali još 5-6 sekundi i idiotu ispadne lopta. Ja ga opsujem, no brzo se umirim jer je 20 kila teži od mene. Dosta je vježbanja. Idem se presvući. Iz torbe prvo vadim mobitel… Nema ništa… Obučem se, vani je minus 500, i izlazim. Lik me nagovara da idemo u menzu, no shvatim da mi onaj drugi bečki nije baš najbolje proradio i nevoljko odustajem. Kolega je otišao na drugi ručak po redu danas… Svinja debela… Sjednem u tramvaj, odlazim… Dolazim… Ulazim… Sjednem… Skinem tenisice… Idem se saprat… Od pare jedva pronalazim kvaku i izlazim iz kupaone… Pogledam mobitel koji se puni… Nema ništa… Čitam ''Povijest sporta''… Pokušavam pogledati tv, no Hloverka Novak je zauzela mrežu… Idem spavati… Zaspem…

Krećem... dosta je blogovske apstinencije. Počinjem pisati.

četvrtak, 13.10.2005.

Cilj... Došao u Zg, muče me neke stvari, prilično me muče, no imam cilj, dati napokon prvu jebenu godinu faksa. Cilj je jasan! no, obećao sam sebi da ću idući post napisati kad dam godinu, tako da vas ja sve lijepo pozdravljam, dugo se nećemo čuti, no držite mi fige. pozdrav

ponedjeljak, 19.09.2005.

Europsko prvenstvo u košarci... Deset sušnih godina hrvatska košarkaška reprezentacija čeka odličje na velikim natjecanjima, nikako da nam se sve posloži i da nam napokon krene. Na Europsko prvenstvo smo ušli puni entuzijazma, u skupini, koja, po mom skromnom mišljenju, nije previše obećavala. Bugarska, Litva, Turska i Hrvatska, skupina B. Prva utakmica je bila protiv Bugarske. Petorka: Planinić ,Giriček, Mamić, Vujčić i Bagarić. Bugarska se je držala sve do kraja treće četvrtine, a onda raspad sistema. Giriček pravi seriju koševa koja odvodi Hrvatsku u sigurnu pobjedu, a Kasun se dokazao kao veliki NBA potencijal sa 3 blokade u NBA stilu, nekoliko koševa i hrpom skokova. Ipak, to je bila utakmica koju su vodili individualci, a ne ekipa. Druga utakmica protiv Litve po meni je bila čisti ''zicer'' jer sam znao da će Litva, usprkos izostanku najboljih igrača, pobijediti Hrvatsku koja se odlično držala sve do početka 4. četvrtine, a onda totalni raspad. Bili smo puno bolji nego protiv Bugara, ali Litva ima 5 igrača preko 210 cm koji pucaju trice, a protiv toga se baš i ne može… A onda je došla Turska, koja nas je u prvom poluvremenu razvalila, doslovno. U drugom poluvremenu fenomenalni Popović (17 min, 10 koševa, 4 asistencije, 3 skoka) započinje seriju koju prati odlični Vujčić s nekoliko trica, a priključuje se Giriček. Serija… 32:0 za Hrvatsku!!!!!!!!!!!!!!! Pročitajte ovo još jednom!!!!!! Koja obrana, u stilu Detroit Pistonsa, granitna obrana, nema laganih koševa, Turci počeli forsirati, nisu imali nikakve šanse. Nikad nisam čuo da je jedna ekipa napravila seriju 32:0!!!! Svaka čast!!! Pohvala Popoviću, dokaz da se pretvorio u igračinu, i dokaz da i igrač od 180 cm može u napadu imati 3 skoka protiv košarkaških divova od 215 cm. A sad malo o igračima: Roko Leni Ukić i Marko Tomas velike su nade hrvatske košarke, ali na ovom prvenstvu zajednička statistika im je oko 7-8 koševa, nula skokova, eventualno jedna asistencija, i 5-6 izgubljenih lopti. No, njihovo vrijeme tek dolazi… Matej Mamić konstantno dobar, u obrani jednostavno ne odustaje, a njegove trice dobro dođu. Nikša Prkačin i Andrija Žižić su odlično zamjenjivali naše prvotimske centre, s nekoliko odličnih koševa , znaju učvrstiti reket… Nikola Vujčić, najbolji europski centar, u prve dvije utakmice bio je suzdržan, a onda u trećoj protiv Turske bio je naš najbolji strijelac sa 20 poena. Dalibor Bagarić, centarska sirovina koja u NBA nije uspjela, ali zato u Europi rastura… Mario Kasun, dokazao da se razvija u klasnog centra, njegove blokade podsjećaju na najbolje NBA akcije. Trojac Planinić, Popović, Giriček sjajno funkcionira zajedno i trebalo bi ih što više koristiti u kombiniranim akcijama. Planinić se još razvija kao playmaker, no ipak ima 2 metra što ga čini nezaustavljivim u prodorima pod koš. Možda mu fali šut za tri poena, no to je čista rutina i to će doći s vremenom. Popović, što reći, jedan nabrijan igrač koji na ovom prvenstvu više igra beka-šutera nego playmakera što je odličan izbornikov potez jer se zna Popovićev šuterski potencijal. Na kraju ostaje Giriček, većina sere po njemu, no, po meni, bez njega ne bi dobili ni jednu utakmicu jer koševi šutera su izrazito važni za moral ekipe i takvi koševi dižu atmosferu ekipe.. To bi bilo to… Sljedeća utakmica protiv Italije… Ne volim prognoze… Pozdrav

nedjelja, 18.09.2005.

Posveta jednom školskom predmetu... Posvećeno svim predugačkim satovima hrvatskog jezika na kojima sam ispod klupe tiho puštao korijenje.... Ljubav mi više ne šalje nježne valove sreće, a tople ljetne kiše slikaju tvoje lice pod tužnim oblacima mojih misli…Ti si sad tek prah, sjećanje na satu života, zadnji oblak na obzoru pred krvavi sumrak… Al priznat ću, već se pomalo bojim otvarati nove stranice života bez tvog dodira, a onaj klavir kao da mi prkosi pa na vjetru uspomena donosi note pune očaja… Predugo te čekam da bi pjesme ublažile bol svojim notama… Crtam te u mislima krivim bojama ideala, a skica koju mi osjećaji guraju u ruke blijedi svakim novim trenutkom u kojem pomislim na tebe… A kad ispunim ove redove patetičnim mislima, i kad riječi postanu prah u pustinji života, ne ostaje baš previše prostora da zaboravim… Tek napola dogorjela svijeća odaje moju sjenu na zidu suza, moje korake po hladnom podu prazne kuće… A tebe nema, nema te više ni u pjesmama, ni u novim poljupcima… Samo sjena… Hladnim dahom tjeram sreću od sebe, mislima ubijam nova jutra, a tek u polupraznoj čaši nađem vremena popričati s tobom, vidjeti tvoje meke usne, poljubiti tvoje nevine ruke… Al vino te neće vratiti, a poslije buđenja na praznom stolu još je praznija čaša puna kletvi za svaki novi dan… A ja, s podmetnutim čelom na ruci koja jedva dodiruje teški drveni stol, brojim duhove što po praznoj kući traže te. Kroz prozor gledam prazne livade tuđih misli, uvenulo cvijeće ispred mojih pogleda čeznulo je za nježnim osmjesima pod nevinim nebom, a ja se zateknu u moru razmišljanja: Prošla su vremena kad su se nade rađale svakim novim, još neispričanim, rosnim jutrom u kojem su tvoje kose pričale bajke što mirišahu na nevine ruže, ali trnje koje sad na mojoj duši stoji, zabilo se duboko u sjećanja na naše zajedničke dane… I sve mi ovo zvuči tako prokleto iskreno, ali na duši mi ništa nije lakše. Preteške su misli koje propadaju kroz sjećanja i za sobom ostavljaju neizbrisiv trag bezbrojnih pokušaja zaboravljanja tvoje slike, tvoje osobe, koja pod mojom kožom raste svakim novim danom, punim sumornih oblaka… Sjećaš se poljubaca na tihom povjetarcu koji i sada struji mojim venama, ulijevajući mi nadu da ćeš se vratiti, ali to je tek jesenji povjetarac koji mi pokušava reći da sam opet pretjerao u razmišljanju o tebi. Nema veze, pretjerao sam i bezbroj drugih puta…

srijeda, 14.09.2005.

Faks...... F A K S !!!!!!!!!!! Faks…Kako nabrijana riječ. Probat ću velikim slovima…. FAKS… Još nabrijanije!!! Moram malo pisati o faksu jer nemam o čemu drugom. Jučer bio na ispitu, pao zbog jednog zadatka, vjerojatno godinu neću dati i tako. Ukratko, u kurcu sam!!! Proveo sam ovdje skoro godinu dana, dao jedva tri ispita. Koja jebena statistika! Nije ovo srednja škola!!Evo priznajem, u srednjoj nisam učio ni malo, učio sam kad bi me malo na kraju godine stislo i to je to, ali prolazio sam. Nikad neću zaboraviti instrukcije iz matematike. Ti su mi dani zadali rane koje ni dan danas nisu zacijelile… Duševne rane, naravno… Kako je bilo teško u 3 sata popodne ići profesorici znajući da nemaš pojma, kako je bilo teško sjediti na onoj stolici i slušati objašnjenja za neke brojeve koji mi ni dan danas nisu jasni ,a vani sunce grije, lopta vrišti da je uzmem i odem na šicu. Ali dvojkica je pala, uhvatio sam najljepšeg labuda na svijetu i čuvao ga kao malu bebu…Juhu!!!! No, to je tek prošlost što bode uspomene… Sad se stvarno trudim, a rezultata nema… Očito ću se morati jače potruditi. Čovjek bi pomislio da ništa ne radim, ali ja uistinu učim. Možda sam glup, možda jednostavno nisam onakav kakvim se zamišljam. Pretencioznog li difovskog uma… I kad mi onda nakon što sam pao ispit, dođe lik i kaže da je on platio drugom liku da za njega ode na ispit i naravno prošao, pukne film i odem igrat košarku s nekim stokilašima, dobijem toliko udaraca pod rebra da mi već vire van, bijesan puknem tricu s 10 metara i samo čujem: ''Koji kurac radiš?''. To nije bio moj dan, definitivno… Ne znam što bi više rekao, ne znam kako bi se ponašao… Jedan mi profesor reče: ''Da je fakultet lagan, ljudi bi završavali i po 5 fakulteta odjedanput''. I onda mi dođu neke osobe koje nemaju pojma o čemu pričaju i kažu da je DIF lagan, da bi to svatko završio. A natjerao bih ja njih da cijeli dan vježbaju hrvanje i toliko zapnu na jednom zahvatu da više od bijesa ne znaju što bi sa sobom, a onda još tako izmoreni kod kuće 3 sata učiti. Pa sad nek mi netko kaže da je DIF ili bilo koji drugi fakultet lagan. Nemate pojma. Ajte bog

četvrtak, 08.09.2005.

Prazan papir i sok od mrkve... Pročitah knjigu jedinstvenog naslova ''Da Vincijev kod''. Nisam baš neki ljubitelj beletristike, no natjerao sam se… Ipak knjiga ima 450 strana. Bila je to jedna od mojih boljih odluka u zadnje vrijeme. Naime, dotična knjiga je poljuljala (a meni učvrstila) načela cijelog kršćanstva. U knjizi se govori kako je kršćanska religija zapravo puna netočnih navoda i da je Novi zavjet potpuna laž, obmana da se svijet kršćanstva ne bi poljuljao zbog prave istine. Naime, u knjizi je jasno izneseno da Sveti gral nije kalež iz kojeg je Isus pio na posljednjoj večeri, nego je to zapravo Marija Magdalena, koja je bila Isusova žena, te su imali kćer Saru. Još je važnije to da je Isus Mariju Magdalenu postavio kao osnivačicu Crkve a ne Petra. I druge zanimljive teze. No, ono što me zaista obuzelo je slika Leonarda da Vincija ''Posljednja večera'' na kojoj se jasno vidi da je prva osoba Isusu s desna žensko, odnosno Marija Magdalena, a ne Ivan kako se do sada mislilo. Ako ne vjerujete, potražite tu sliku pa se i sami uvjerite. Sad se postavlja pitanje, u što zapravo vjerovati?! Ja ostajem pri svom razmišljanju da je Crkva najbolja organizacija , možda čak i tvrtka. Dokaz tome je njezina dugovječnost od čak 2000 godina. Svatko ima pravo na svoje mišljenje, ali nije li vam malo sve to preočito da bi slijepo vjerovali u ''svetost Crkve…? Da se mi vratimo na današnji, svakodnevni, dosadni, ponekad zanimljivi… život…? Kod mene nema ništa novog. (Po)spremam ispite, malo vježbam hrvanje, igram košarku i tako. Sanjam kako Nevenu Ciganoviću pravim face lifting srednjovjekovnim spravama za mučenje, razmišljam koji su mi najgori kandidati u BB-u (RENE, GADIŠ MI SE!!!!!!!!!), učim milijun i dvjesto tisuća definicija iz biomehanike i to bi ukratko bilo to. Idem leć, jutros sam učije…

četvrtak, 01.09.2005.

Koji će mi kurac naslov?! Došao sam u Zagreb… Neću žaliti nad samim sobom… Ljeto je bilo zakon! Makar meni!! Subote su se gušile u raznim rakijama, a zametnuo se tu i koji petak… Topli valovi su otkrivali svoje tajne udarajući nježno u obale sreće, a sumrak se gušio u toplom moru osjećaja… Što još reći… Ma ima tu toga reći još pun kurac ali NEĆU!!!! Vratio sam se u Zagreb, u onu istu mrtvu ulicu, u isti stan, u istu sobu u kojoj sam napravio bezbroj sklekova trošeći negativnu energiju i pokušavajući dokučiti smisao postojanja viklera. Subote su bile tipične ali s nekim posebnim štihom, nabijene osjećajem ……… …riganja jer sam ranije tih večeri znao popiti priličan broj čašica RAKIJETINE. Nisam tužan što sam ovdje, čisto se dobro držim, ili sam od sebe skrivam prave osjećaje. Ne bi bio prvi put… Nevermind… Prvi post nakon dolaska, prvi dan, alkohol ljeta dvije tisuće petog polako blijedi u venama, no ja sam sretan. P.S. Mirko, ne brini, Rusija je daleko, Fjodor je krvario k'o svinja, meni si najveći!!! Pozdrav svim dušama

utorak, 05.07.2005.

Zadnji post... - - Braking me - Naked toughts of happyness burning inside my eyes smothered in the river of strange faces I can't seem to realize: Chorus Sometimes, the words exist only in my pain sound of crying melting with the sound of rain I' ve tried to think that noone can see that something within is still braking me… My worned out face blessed with ironic smile is a constant reminder that I havent cried for a while So all I want is to brake free I don't want anyone close to me… Chorus… Ovo je moj zadnji post do 9 mjeseca... POZDRAV SVIMA!!!!!!!!

srijeda, 22.06.2005.

Opet sentimentalnost... Gledam zoru kako koristi svoje čari da ukrade ljepotu jutru u neobičnoj igri svjetlosti koja mi nježno kuca na prozore dok još snenih očiju prebirem po sentimentalnim sjećanjima u toplom vrtlogu svojih razmišljanja. Novi je dan, ali ja se tako ne osjećam. Osjećam samo težinu jučerašnjeg dana koja se danas samo nadovezuje na istobojnu svakodnevnicu. Stavim noge teške od uspomena na hladni pod te nekako nevoljko upadnem u još jedan dan, stvaran do boli… Ovaj dim svakodnevnice grize mi oči, i nerijetko mi dođe da zapnem u danu, da se prepustim da me voda umornih sati nosi prema nepoznatom cilju… A onda se sjetim da sutra možda neće biti ovako, da ću biti u drugom svijetu, kraj drugih ljudi, prepušten osjećajima, neosvojiv u svojim mislima i nedostižan za svaki novi dan. I onda se prepustim tom razmišljanju koje me povede i utjera mi snagu volje u kosti i tako izdržim još jedan dan. Svakodnevnicu… Život je negdje drugdje, a ja strpljivo čekam i znam da svakim danom ja sam bliže… Ipak, ponekad gorak okus sjećanja pozove suze da se družimo u tihim noćima, na jastuku , gdje se moje oči tope u nadi, tope se u pogledu na sutra… Moja nestrpljiva duša gori od želje za onim mjestima, koja se nalaze samo u sjećanjima, gori za novim danom koji neće biti prekriven čudnim razgovorima s nepoznatim ljudima, paranoične poglede i sve one stvari… To nisam ja, to nisu moje oči što gledaju ulice pune auta, trgove pune nepoznatih ljudi, to je tek bijedna silueta mene… Ali kad dođe dan da krenem kući, na livade sreće i polja ljepote, neću oklijevati, ništa mi ovdje neće faliti, a ja ću moći biti ono što jesam, ono što hoću biti, ma što god želim!!!

nedjelja, 19.06.2005.

Osjećam se patetično Dok je suton bojio nebo crvenom bojom, a oblaci se igrali sa posljednjim zrakama sunca, njih dvoje ostaše sami na plaži, daleko od svih riječi, daleko od onoga što im se u očima činilo stvarnim, bili su u nekom drugom svijetu, u svijetu pogleda i dodira. Valovi što ljubiše obale bivaše sve sporiji, ali glasniji, kako je noć postavljala svoje zastore za igrokaz zvijezda. A njih dvoje, nepomični… Tiho razgovaraju, i čuje se tek pokoji smijeh u notama valova… Zaokupljeni sami sobom, zaokupljeni onim što su rekli, što žele reći, zaokupljeni pokojim sramežljivim nježnim dodirom. Neka svijet ide, ova večer za neke nema kraja. Vjetar je donosio miris soli na njihova lica, bio im je saveznik, ali tek prolaznik jer nije htio smetati. Ona je imala lice poput sunca, bila je poput slike, a njezin osmjeh On je pokušavao dozvati svakom svojom riječi koja bi nerijetko malo zastala u grlu… Noć je bivala sve toplija, pogledi sve češći, a glazba valova vječna poput njenog pogleda. On se usudi malo joj bliže prići, ali je odmah nastavio s razgovorom da ne bi bio baš tako očit. Ali Ona se samo nasmijala te i ona priđe bliže. Sad kad je Mjesec već poklonio sve svoje draži ovoj noći, a zvijezde se nadmetale koja će ljepše sjati, more je naredilo svojoj vojci valova da uspore i da ne ometaju ono dvoje zaljubljenih duša kojima je sve to oko njih bila samo pozornica, ali nisu znali da su baš njih dvoje glavni glumci večeras i da svi baš njih gledaju. I Mjesec, i zvijezde, i more, čak i valovi što su se nestašno igrali po moru. I tad, u toploj noći, On Njoj pokloni nježni poljubac, onako iznenada, a ona mu bez ijedne riječi još nježnije uzvrati… Sve one riječi što su izrekli, nisu bile važne, svi pogledi, svi dodiri nisu se mogli mjeriti s ovim poljupcima. Nježno se zagrliše, i ostadoše tako dugo u noć. A ujutro, kad je sve ponovo procvjetalo, njih na onom mjestu više nije bilo. Tek pred suton, On zastane na onom mjestu gdje je sinoć proveo trenutke zauvijek urezane u njegove oči, ostavi cvijet i jednu suzu što tužno krenu prema moru u potrazi za Njom…

subota, 18.06.2005.

Faks... Završio je i drugi semestar, lagano se pripremaju ispiti…Ma kurac lagano, svi su živčani, svima je pun kurac svega, i ja osobno čekam da se sve ovo završi i da mogu kući. Ovo sve ovdje me je počelo malo previše stiskati za grlo i stvarno imam osjećaj da sa svakim novim danom ovdje ja ludim. Nisam još pokupio sve potpise, profesori zajebavaju, odlučio sam dati 4 ispita u ljetnom roku, ne znam kako ću to izvesti, učim i trudim se, ali nekako mi je svega toga već preko glave. Na faksu me ljudi živciraju, misle ako studiraju DIF, ili KIF ili jednostavno Kineziološki fakultet da su najljepši, najzgodniji i Bogom dani. Mentalitet ljudi na faksu mi se gadi, svi se drže visoko, ''tko smo, što smo''?!!! Živcira me to što ispiti imaju 15 tisuća jebenih dijelova. Najprije moram biti redovan na nastavi da dobijem prokleti potpis, onda moram dati norme samo da mogu izaći na ispit, nakon toga imam praktični dio ispita, i tek onda teoriju, za koju se kao nitko ne brine, a svi padaju na tome. Iskreno, malo gubim snagu za sve ovo, i totalno mi je potrebno jedno opijanje da se mogu opustiti tamo gdje se najbolje osjećam, u mom društvu. Imam ja i ovdje prijatelja, jednog čak mogu nazvati jako dobrim, ali ovo ostalo su egocentrični, egoistični, narcisoidni, uzvišeni oblici života kojima tate ne daju da prestanu igrati nogomet jer misle da će im od sinova biti nešto. Mislim, daj ohladite malo!!! Ovih sam dana malo išao vježbati šut, jer sam bio koma! Malo sam i igrao, s dečkima koji igraju drugu ligu, i ima stvarno nabrijanih likova, ali ima i trusina koji se jedva vuku po terenu. Iz rukometa sam uvježbao skok šut, to mi je sad najnabrijaniji potez u rukometu i tako… Što ostalo reći, pun sam frustracija, zato sam i napisao ovo, želim kući, želim se odmarati, želim da prođe jedan dan a da ja ne mislim na faks i tako… Ne znam više što bi više napisao, ali znajte vi svi u Gospiću, MISLIM NA VAS!!!!!! Vidimo se ubrzo!!!!!!

ponedjeljak, 30.05.2005.

Moji nabrijani likovi DAVOR Drag, miran dečko, prema prijateljima pravedan. Uvijek!!! Trenutno se čeliči u vojsci, a u slobodno vrijeme na mrtvo ime prebija lokalne sirovine. Upozorenje: Nemojte ga ljutiti!!! Nenaoružan i opasan!!! FILIP Velik, težak, šiša ga brat, uvijek uzoran učenik, lijepo obučen, s istančanim osjećajem za filozofiranje, čak i o temama kao što su otvoren ili zatvoren prozor i slično. Vlasnik ogromne zbirke kratkih porno filmova. Čini se da ga je nemoguće natjerati na fizičko obračunavanje, ali zato se će uvijek kvalitetno posvađat. I bolje da se fizički ne obračunava…Za sve… IVAN (mali Đanov) Kockarnice, kladionice, žene… To je njegov život. Vozi nabrijanu Vektru, nosi košulju i lančić. Kad je živčan , opsuje ti dvi tri nedilje, a onda je najbolje maknuti se jer ne želite stati na put čovjeku njegovih proporcija. Ipak, uvijek dobroćudan i spreman za zajebanciju. PAVLE (Tuga) Inteligentni, samozatajni umjetnik, ipak, otvoren za sve razgovore, teme. Možda još uvijek nije svjestan svih svojih potencijala. Mudrovčićka nikad nije doznala s kakvim je talentom zapravo imala posla. Iako ne pokazuje, preosjećajan ..Ima jeben odraz. Kod njega su se snimili neki od najvećih hitova sada već planetarno poznate grupe Stjopa. STIPE (Čaura) Gitarom cijedi osjećaje, a riječima suze. Sentimentalan, igra nogomet dušom i tijelom, vozi Golfa, gubi od mene u tenisu… ŠALA!!!!! Čovjek koji je trebao trenirati nogomet u kvalitetnom klubu. Ljudina od čovjeka, u svakom pogledu!!! STJEPAN (Pipa) Od djetinjstva ga poznam i uvijek mu je bio san imati svoj kamion. Mislim da se do danas ništa u tom pogledu nije promijenilo. Otkad se ošišao, postao je nabrijaniji nego ikad. Otvara kafić za koji je prolio priličan broj litara znoja. Nadam se da će mu posao procvjetati. ČORAK (Pas) Čovjek s najviše nadimaka. Dolazili su i prolazili, ali on je ostao dosljedan svom stilu koji fura i dan danas. Pobit će ti svaku teoriju, bila ona zasnovana na glupostima, ili znanstveno utemeljena. Njegov samoubilački nagon za volanom koštao nas je živaca i dvije tri godine života. Ipak, vjerujem da u njemu još uvijek čuči jedan osjećajan, ljudski oblik života zatrpan negdje duboko. Trenutno sluša Apocalipticu. JUKY (mali Ređin) Služi civilnu vojsku, radi bilo koji posao na čemu mu se divim, poznam ga otkad znam za sebe. Ima neiscrpnu energiju za neke stvari u životu. Uvijek je spreman za akciju. Kosa mu je razvila nekakav oblik hibrida s gelom, tako da i kad izgleda da nema gela, on je još uvijek tu. Zajedno smo prošli i trnje i zvijezde.

srijeda, 18.05.2005.

Petominutna kvazi-apstraktna inspiracija I'm lost in minds and words which are floating before my eyes Alone in the shadows, but I'm not surprised… Beneath these toughts and shadows My naked soul is dreaming alone My flesh eaten by crows The pain is deep inside my bones… The pain which I became a slave Does not effect my prayes Convidence is for ones who are brave Wish I could scare away this toughts deep inside the grave… Somewhere there's a place for my dark mind Somewhere where I will not feel blind Until I find this place and rest My soul will not be blessed… I could never erase Deep scares across my face Every insult, every word So deep in my world…. Torn apart betwen lyes and death Every second I'm loosing my breath Lost inside everybody's eyes My every word covered with lyes…

subota, 07.05.2005.

Serkavica...serem... Skupljamo dojmove iz vrtloga sranja i reklama koje nam prže mozak, da bi nakon toga mogli gladni osjećaja ići spavati, sretni i okruženi smradom činjenica da će i sutra biti ovako. Ipak bitno je istaknuti da je sreća, kao i Europska unija, toliko daleko da nas ni warp pogon 156 ne bi odbacio tamo na vrijeme. Na vrijeme za što…?! Koji kurac serem! Koji će nam kurac Europska unija kad imamo naše političare i moćnike koji se promoviraju na najjadnije načine, kao recimo, voze Taxi i tako. BOŽE, koji ne postojiš, vidiš li ti to! Nadam se da ne vidiš, jer ne postojiš, a i kad bi postojao, kad bi ovo vidio poželio bi da ne postojiš. Uđemo li u EU (sad sam se sjetio da mogu pisat skraćenicom), nema više nekih stvari prema kojima gajimo posebne osjećaje, recimo domaći pršut….. Aj, to je samo jedan primjer, i to prilično suv, ali je dovoljan da pokažem da je ulazak u EU čisti promašaj, a do toga promašaja neće ni doć, jer mi nikad nećemo tamo ući. Zašto, dovraga, onda ja bacam riječi u vjetar pišajući uzvodno?! Zato jer i ako uđemo u EU, ući ćemo goli i bosi jer ćemo do tad prodati sve nekim suhomesnatim Njemcima koji sve što znaju reći je rufen sie jetz an ,ili već nešto. Vidite vi kako sam ja to lipo sročije!!!!! BOG te pomilova!!! Nek' smo mi živi i zdravi, otoci će se prodat, firme će se privatizirati, a vatre ćemo gasiti kurcem a ne kanaderima, jer nećemo moći skupljati vodu iz Jadranskog mora zato jer neće biti naša, nego od Talijana , koji su po najnovijim saznanjima, narod koji najviše smrdi!!!! Oklen ja izvlačim ove nebulozne ideje što mirišu na tek uveli vonj mojih nogu nakon što sam bio na faksu!!! Zanimljivost: Nisam ni jednom zastao dok sam ovo pisao, sve je napisano dok je još svježe curilo iz mojih sivih stanica. Da makar imam dobro razvijenu verbalnu komunikaciju bio bi političar jer znam dobro srat, al samo ovako preko ekrana, ne bi to ovako, u živo… A eto, niš neg tako, ostajte mi zagađeni, slušajte Narodni radio, i palite se na pjesme grupe Dalmatino. Jebla im Ditelina mater!!! Pozdrav

Kino... Večeras sam bio u kinu, išao sam gledati Krug 2, i tako. Bio sam sav usplahiren prije filma jer sam jedva dočekao da idem gledati taj film. Prije početka filma sam sreo Natašu i malo s njom proljudikao (pozdrav Nataši!!!). Nismo dugo pričali jer je ona morala ić s prijateljicama a ja sam se nabrijavao na film. I tako je film počeo… I tako je film i završio… Nemam ništa više reći o tome. Bolje je da što prije zaboravim film i nastavim živjeti. Film je totalno smeće!!!!!!!!!!!SMEĆE!!!!! Još sam se polio colom po majici, ali ne od uzbuđenja, nego zato što sam skoro zaspao sa slamkom u ustima. Skoro sam opsovao dvije tri nedilje, al sam se suzdržao... Prvi dio već sada antologijskog horrora unio je dašak svježine u ustaljene vode horroraca, te je dao poticaj ostalim redateljima da se i uz malo novaca i mizernu produkciju još uvijek može napraviti dobar film. Ono što odiše originalnošću u prvom djelu je činjenica da ideja nije temeljena na tipičnom horror žanru, ali je ipak dokazao da se može nositi i s najvećim uspjesima horror žanra. Prvi film je u meni probudio strah, adrenalin, pitanja i bio sam sav nabrijan nakon gledanja. Drugi nastavak toliko smrdi na komercijalnost da je sve svedeno na nekoliko specijalnih efekata, suhu priču i već istrošene ''napetost i nabrijana muzika'' scene. Od one originalnosti iz prvog djela ostala je samo ona curica koja još uvijek prilično dobro kolje sve oko sebe, ali nekako mi je suha, iako izlazi sva mokra, najprije iz bunara, a zatim i kroz televiziju. Kazeta koju ako pogledate umirete za sedam dana u prvom je dijelu bila drugi ''glavni glumac'', dok je u drugom spaljena nakon početnih 10 minuta filma. Nema više što dodati. Filma se nisam prepao, nije čak u meni probudio ni želju za jelom, što je običaj nakon što pogledam horor. Ništa, suuuuuuvoooo……… Idem spavat, razočaran sam…. Pusa svima koji čitate suhe tekstove iz jedne mrtve ulice u Zagrebu….

srijeda, 04.05.2005.

Jedna misao... Večeras tražim poglede u praznoj sobi, večeras se nadam da će netko napokon doći i zakucati na vrata moje sobe, ali ne…Još jedna večer, još jedna noć puna istih misli…. Na prozoru led, a vani je ljeto. Pitam se kako?! Pitam se zašto na mom prozoru nema sunca, zašto po cijele dane stojim i gledam ljude koji prolaze ispod mog prozora, veseli, s osmjesima što osvajaju, a ja lijeno tražim novi pokušaj da s nečim uhvatim jedan od tih osmjeha i stavim ga na moje tužne, ispucale usne… U sobi je mrak, ali ja ipak vidim. Svijetlost svijeće što mi oplahuje lice jedina mi je prijateljica. Kad bolje razmislim, u životu nisam imao ni jednu pravu prijateljicu. To je pomalo žalosno, zar ne?! Eto, to je još jedan razlog koji moram pribrojati milijunu drugih zašto se ne bi želio sutra probuditi. Svijeća još malo i ugasit će se, i ona je umorna. Bolje da je ugasim. Makar neću morati gledati svoju oronulu sjenu na zidu. Evo samo malo….. E sad je dobro. Sad sam samo ja u mraku. Jastuku poklonim jednu suzu… Čini se da misli koje mi okupiraju um večeras spavaju. Čekao sam ih, ali nisu došle. Možda mi žele reći da sam prebolio sve ono što sam trebao preboljeti, ili je to samo zatišje pred buru….Vidjet ću sutra navečer…. Večeras mi se još ne da spavati. Samo ležim, tiho, bez micanja… I onda mi se tiho jedna misao ušulja u snove što bivaše dublji iz sekunde u sekundu. Tako se lagano ušetala k meni u krevet, a tako je teška! Zašto da živim kad vidim da nigdje ne pripadam? Suze su iz dana u dan sve jače, a preboljeti sve ovo ne mogu… Vjetar zapuha jako i razbi moj prozor što je još uvijek bio sav u ledu. Ja uze komad stakla a na sav onaj led pade prva kaplja krvi. Krv se stopi sa suzama u potok boli, a ja hladnom rukom dodirnu lice i tiho, baš kao i što sam živio, zaklopim oči. Probudim se u hladnom znoju i shvatim da je to sve san. Ipak je to bila samo misao. Bolje da je! Do novog sna…

nedjelja, 01.05.2005.

Nema nabrijanog naslova...samo čitaj... Ima dana kad izgubim volju za životom, ima dana kad mi dosadi biti ono što jesam i kad mi je sve nekako izgubljeno negdje u meni. Svaka riječ, svaka misao ima negativnu vibraciju, očima tražim ono što želim vidjeti , a toga nema… Neke mi stvari nikad neće biti jasne, jer sam toliko zadrt da mi nitko ne može otvoriti oči i reći da je zapravo totalno drugačije od onoga kako ja mislim. Zbog čega se tako osjećam, ne znam. Valjda su to jednostavno takvi dani i bolje je to izdržati i držati u sebi nego svima oko sebe stalno dosađivati. I ovako previše stvari držim u sebi, pa dvije tri nove ne predstavljaju mi nikakav problem. Ovaj vikend jebeno je brzo prošao. A evo sad, sjedim uz kompjuter u jednoj mrtvoj ulici u Zagrebu i pišem gluposti. Kod kuće je bilo super, al sam zaključio da je puno lakše kad se ne pozdravljam s prijateljima, jer danas kad sam odlazio bilo mi je teško napustiti ih. Onako subotom se napijemo, ja se ujutro probudim spremim i krenem i sve je u redu. A ovako smo danas bili na piću, pa smo razgovarali, zezali se, a ja sam znao da to neće još dugo potrajati. Možda malo pretjerivam sa svim ovim, ali istina je. Istina je da se još nisam privikao na Zagreb i da sam triput življi kad sam u Gospiću nego ovdje. Jedva čekam da završi semestar i da prođu rokovi i da se mogu prepustiti prijateljima i zajebavanju. U Gospiću mi nekako sve paše, pa čak i ljudi, iako govorim da su većinom sirovine, ipak mi je to puno draže od ovoga smeća ovdje. Proždire me nostalgija, riječi se tope u suzama, a ja pokušavam gurnuti jecaje duboko u sebe tako da nitko ne vidi da ovdje venem, da je raj negdje daleko, gdje su molitve glasnije, gdje se osjećam potpuno i gdje se sati čine kao minute a život prolazi u danima zagrnutim u osmjehe, i gdje se suze tope čim poljube obraz, a ne kao ovdje gdje tužno plove obrazom i završe s gorkim okusom u ustima Tužan kraj… Pozdrav nabrijanim prijateljima

srijeda, 27.04.2005.

Sretan!!!! Sutra dolazim kući!!!! Ne mogu opisati koliko sam sretan. Nekako ovaj put sam najteže dočekao i sad jedva čekam da dođem dole i da se počnem zabavljati i opuštati jer mi je ovdje iskreno već pun kurac i faksa i Zagreba i svega. Predavanja su postala jebeno naporna, a meni treba malo snage i odmora jer mi se više ne da. Iskreno, jedva čekam da semestar završi, i da se primim učenja i vježbanja. Inače, ništa mi nije problem osim atletike koja je jebeno naporna i dođe mi da se izrigam kad istrčim 7 km, ali izdržim i zaboravim taj sat, u nadi da će idući biti lakši. U većini slučajeva se prevarim jer je svaki novi sat sve teži i teži. Bojim se i pomisliti što su nam spremili za 5 mjesec. Ali nek' čeka malo 5 mjesec, imam ja posla kod kuće. Moram se napiti, kao prvo. To mi fali!!!! Auto mi isto fali i jedva čekam da se malo provozam! Kod Čoke ću vjerojatno visjeti cijelo vrijeme i bit će super. Nemam više riječi i sve mi je ravno i sretan sam i boli me kurac za cijeli svijet, jer sutra stižem u GOSPIĆ!!!!!!!GGGOOOSSSPPPIIIĆĆĆ!!!! G O S P I Ć LEGENDO!!!!!!!!!!!!!!!!!! AAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAA!!!!!!!!!!!!! bog…

utorak, 26.04.2005.

Uspomena... Bilo bi glupo govoriti da sam te znao u dušu, bilo bi pretenciozno razmišljati kako smo bili najbolji prijatelji, ali ono što je istina je da si ti znao mene, i ja sam znao tebe, što je sasvim dovoljno da nekog zavoliš i da ga prihvatiš kao prijatelja. No, ono što je ostalo iza tebe nije samo sjena prošlosti, ono što je ostalo je trag u našim srcima. Kako ovo patetično zvuči, jel tako? Ali ne obaziri se, umorni prijatelju, to je samo pokušaj da te zadržim u sjećanjima i da ti ne zaboravim lice. Znaš, nisam ni jednom pogledao tvoju sliku otkad si otišao. Bojim se da ni neću! Nekako je bolje da te stavim negdje duboko u srcu, kao vječni spomen činjenici da si propustio i nisi imao priliku proživjeti neke od najljepših događaja u čovjekovu životu. Volio bi da sam te mogao upoznati onako u dušu, ali nisam imao prilike. Otišao si bez pozdrava, kao povjetarac što je tek minutu bio tu, a više ga nema. Ne boj se, zaboravit te neću! Kako bi mogao zaboraviti tvoj osmjeh svako jutro, tvoje lice koje je uvijek bilo spremno za šalu, tvoje priče, ali i pogled, tvoj zaljubljeni pogled. Volio si to o čemu si pričao i uživao si u tom. Razumijem, vjeruj mi! I ja imam svoju opsesiju. Tvoja su bili motori, moja je košarka! Ali neću o tome. Nekako mi ova priča skrenu u tužne vode, a to i nije baš jednako tvom karakteru! Sjećaš se kako smo znali pod njemačkim često prepisivati? U biti, većinom sam ja prepisivao od tebe, al nek to bude naša tajna. Kad si kupio mobitel ,meni se svidio i mjesec dana kasnije ja sam sebi takav kupio. Kad je počela školska godina, u trećem razredu, nismo te previše spominjali. Možda je tako najbolje, što ti misliš?! Ali garantiram ti da te se svatko sjetio puno puta!!! Sve mi ovo nekako patetično zvuči, a htio sam da bude u tvom stilu, onako veselo. Sjećaš se kad si u Zodijaku na jednom tulumu pio Red Bull i votku?! Pitao si hoću li ja probati, al ja sam već pio neko suvo crno vino, pa sam rekao da neću. Dobar tulum, priličan broj pijanih ljudi, al mislim da si ti bio najpijaniji. Ne znam više što da kažem, i ne znam više što da mislim. Kad si odlazio toga se ni ne sjećam. Sjećam se samo kako je Stipina glava pala na moje rame kad je ona truba počela svirati…. Sjećam se naših lica, još jezivo začuđenih… Ako sam koga uvrijedio ovim tekstom što se nadam da nisam, ispričavam se. A ti prijatelju, odmaraj se… možda jednog dana…dotad…. Rest in peace

Homoseksualci... Homoseksualni svijet- jedini svijet možda čak i u paralelnom svemiru u kojem glavnu riječ ima onaj mali otvor što ga nazivamo raznim imenima : anus, guzica, čmar, šupak, rektalni otvor ili već nešto slično… Svijet u kojem vlada izreka :'''Veće je bolje''. No kad malo razmislim, onako s moje točke gledišta, vidim da me živo boli ona stvar o tome tko je peder a tko nije. Ja protiv toga nemam ništa, nek' se guze do mile volje, samo nek' mene ne diraju. Ovo zvuči prilično sirovo, jel tako?!! A što ću ja kad je tako? Da se razumijemo, nemam ja ništa protiv homoseksualca, svatko ima pravo biti ono što želi, a sad koliko je to prirodno, o tome bi se dalo razglabati. Možda bi svijet trebao shvatiti da je to sve zapravo urođeno, i da se protiv toga ne može. Hormoni djeluju tako i to je to. Isto kao što nas zanimaju osobe suprotnog spola, njih zanimaju osobe istog spola. Ima i teorija koja govori da je to sve zapravo u glavi i da je sve na psihičkoj bazi. Znači, po tome , biti homoseksualac je isto što i biti lud. Jedni govore da je to bolest te da se tako treba i liječiti. Ja nemam pojma, i možda čak i imam nekih malih predrasuda prema tome, ali ponavljam da svatko ima pravo biti ono što želi. A ona spika da se ne bi družio s prijateljem ako bi saznao da je peder, to kod mene nije tako. Ako je on dobar kao osoba, mene ne zanima to što on voli da mu se kopa po guzici. Prilično sam sirov!!! Nema veze, ako oni imaju pravo biti pederi ja imam pravo biti sirov. Ništa nego tako. Toliko za sada, nemam inspiracije, gušim se u anatomiji… Pozdrav

nedjelja, 24.04.2005.

RAZMIŠLJANJA... Kako je čovjek ponekad slijep, kako ponekad od drveća ne vidi šumu i ostale slične usporedbe da ne nabrajam. Naime, uhvatio sam sam sebe u nekom kvazi- razmišljanju i pokušao shvatiti zašto čovjek uvijek situaciju u kojoj se nalazi smatra najgorom. Svjestan da postojim, nesvjestan toga koliko vrijedim, živim u neznanju i u pokušaju osvajanja novog dana nečim posve svježim i originalnim. Ali nekako mi se čini da sve što znam je zapravo ništa, sve što pokušavam doznati ne vrijedi puno. Ipak, to ću prišiti činjenici da još ne znam tko sam. Nekako mi se čini da živim po prioritetima koje mi je život zadao a ne po onima koje sam JA zadao. Da li to znači da još puno toga fali u mom profilu osobe ili mi je samo jebeno dosadno pa kratim vrijeme nebuloznim razmišljanjima? Što ja znam!!!! Samo znam da je puno lakše bilo dok sam bio mali, u osnovnoj, srednjoj školi. Provodio bi svaki dan sat vremena u sobi ko fol učeći. I dok su moji roditelji živjeli u neznanju misleći da ja predano učim , ja sam u knjigu iz koje sam trebao učiti stavljao magazin Košarka i predano čitao ono što je tamo pisalo i bolio me je kurac za ono što piše u onoj drugoj knjizi. I tako 4 godine. Ne mogu reći da baš nisam ništa učio, normalno da malo jesam kad je zagustilo, ali svake godine na početku bi rekao da je ovo moja godina i da ću ja proć s 5. Nakon 5-6 tjedana ja već imam 7-8 jedinica, ali ipak, nekako me to ne dira previše i ja nastavim po svom. I što je najgore, mislio sam da mi je tako loše, da mi je teško i kako ja imam puno briga, a zapravo to je bio raj na zemlji. Sada, shvatio sam da nema ništa od čučanja u sobi sat vremena i onda van na koš. Sada moram, htio ne htio, učiti ono što piše u onoj knjizi koju sam držao kao podlogu za nešto zanimljivije. Nema više mame da me provjeri da li učim, nema više mame da mi opravdava satove. Sada samo knjiga Anatomije nekako jezivo stoji na stolu i kao da mi govori što me čeka ako ne počnem učiti. I tako sad ipak ja ostanem u sobi sat pa i više vremena (U KOMADU!!!!) i učim ono što piše tamo jer znam da drugog izlaza nemam. Ne mogu se provlačiti kao kroz srednju školu. To mogu zaboraviti!!! Ali sad, sad je nekako drugačije, nije mi toliko teško pročitati ono što piše kao što mi je bilo prije teško. Sad ipak posjedujem neki interes za to što učim. Usudio bi se reći da je to ono što želim, iako nikad ni u najluđim snovima ne bi rekao da stvarno želim učiti nešto.(JOŠ IZ KNJIGE-WOW!!!!!) Ali ovo je drugačije… Možda baš u tome leže odgovori koje tražim, možda tu leži onaj dio moje osobe koja čini cjelinu… Vidjeti ćemo- na meni je da otkrijem koliko vrijede moji snovi i moja razmišljanja, koliko je potrebno da snove pretvorim u stvarnost i da li zaslužujem te snove…. Pozdrav od čovjeka koji pokušava naučiti sve nazive kostiju, mišića, organa, tetiva, zglobova, žila, vena, aorta, živaca na latinskom. Živi bili pa vidjeli!!!!!

srijeda, 13.04.2005.

Za Stipu! Evo ga Stipe, ovo su riječi a sad ti smisli neku nabrijanu melodiju. I potrudi se da dobro ispadne. Niš nego prepiši riječi i počni smišljat.. Evo ti: FIRST DAY OF SPRING First day of spring just passed me by I forgot about you and the reasons I've cried The clouds are very dark tonight feels like your soul is out of my sight… Chorus Why it's so hard to give away all of your dreams for one more day If I could kiss you for one last time belive me girl, that would not be a crime… Now I'm all alone today seems that clouds are here to stay seems that every word I say is another step too faraway… Chorus… I look at your picture and I see a tear my eyes slowly kissing a fear Now I see, you're too good for me but you were the one who could set me free… Chorus… Eto ga, to ti je to. Niš neg tako. Nadam se da se vidimo ubrzo pa ćemo to snimiti. Stej kul!!!

nedjelja, 10.04.2005.

LAKERSI...PLAYOFF...NE RAZUMIJEM... Koja blamaža!!! Ekipa je u kurcu, playoff je miljama daleko, najbolje bi bilo zaboraviti ovu i usredotočiti se na drugu sezonu te na draftu nabavit kakvog igrača koji može odmah pridonijeti ekipi a ne čekati njegov razvoj 5 godina. No, ekipa nema ni glavu ni rep, Bryant glumi trenera, General Managera, vlasnika, psihologa, a uz to još pokušava biti i dobar igrač. Glumio bi i ja za 136 milijuna američkih dolara. Ne govorim da to i ne uspijeva (biti dobar igrač), ali Kobe, brate, ne možeš sam dobit svaku utakmicu. Ni Jordan bez Pippena nije znao prdnut. Dakle treba ti igrač koji može podnositi tvoj ego i u isto vrijeme zabijati 20 koševa, takvih je malo… Dakle, s ovom ekipom prosječnih igrača Lakersi mogu samo maštat o playoffu, dakle treba srediti ekipu tako da Bryant dobije suigrača dostojnog da s Bryantom nosi cijelu momčad. A Bryant se ne treba bojati da će netko preuzeti njegovu momčad, jer za 136 milijuna koje dobiva treba biti sretan ko' mala beba. Je da si NAJBOLJI IGRAČ u NBA, ali ne možeš zabiti svih 95 koševa koje tvoja ekipa zabija u prosjeku. Eto toliko. Večeras je Real-Barcelona. Bit će vatreeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeNO… Peace out

nedjelja, 20.03.2005.

Ljeto!!! Tko je mislio da će jesen i zima ovako brzo proći i da će ljeto biti tako blizu. Dani su sve ljepši a s njima je i život veseliji i zabavniji, raspoloženje više nije tmurno kao oblaci što tužno plove nebom, a ja se ponovo počinjem osjećati živim. Zima me je dotukla ali sad sam spreman za nove pobjede. Da još faks nekako izguram i da sve bude u redu, onda zapravo počinje ljeto i onda će biti uživancije. Lokanje iza gimnazije mi je jedna od najljepših aktivnosti po ljeti. Vedro nebo, najbolji prijatelji, vino od 13 kuna (''Ribar ''je zakon!!!) i sve ono što ide s tim… Raj na zemlji! Odlazak u Karlobag na kupanje je još jedna aktivnost koja mi fali. Plaža, sunce….AJME!!!!! Haklanje – aktivnost na kojoj se najviše naživciram ali mi je najdraža. Juky, Čorak i ja!!!Kad smo nabrijani nema ekipe koja nas može dobiti, a kad nismo nabrijani onda se oni većinom deru na mene da prestanem šutirati trice s 10 metara! Ima tu još puno aktivnosti ali ovo su one fundamentalne kojima se bavim preko ljeta. Ne mogu zamisliti da će ljeto biti drugačije. Jednostavno mora biti tako i gotovo. Ponavljam: samo da se riješim faksa da mi to nije na pameti. U četvrtak idem kući i jedva čekam da dođem, a onda počinje zabava!!!! Prilično sam nabrijan!!! Ljeto je ispred mene i samo je nebo granica. Zvučim tako poletno, a u 7 – 8 mjesecu ću vjerojatno ležati mrtav pijan na nekom tulumu … Tako care now, bye-bye than!!!!

ponedjeljak, 14.03.2005.

Košarka-part II Bio sam dječak sa snom, pun entuzijazma svaki put kad bi primio loptu u ruke, pun volje i snage da svaki put ta lopta prođe kroz, ponekad magičan obruč. Bilo je dana kad je sve ulazilo, a s druge strane, bilo je i dana kad sam gubio živce zbog toga kako nijedna neće unutra. Ali kako god bilo, ja sam tu provodio minute, sate, dane. I najradije sam bio sam, tu sam imao svoj mir i nikome nisam smetao. Malo kad sam na tom košu doslovno igrao, više sam volio biti sam i šutirati do iznemoglosti. A navečer, kad bi išao kući, ljudi su me s balkona pitali kako mi više ne dosadi raditi istu stvar od jutra do mraka. Ne sjećam se da sam nikom odgovorio, samo sam se nasmiješio i nastavio provlačiti loptu kroz noge od koša pa sve do kuće. Bio sam mali, možda 4 razred i koš mi je bio život. Svaki put kad bi vidio neki potez na televiziji odmah bi išao uvježbavati i naravno, ostajao do kasno u noć. I sanjao sam… (pa svi sanjamo, jel tako?!) Sanjao sam kako ću jednog dana igrati negdje daleko, da ću biti svjetski poznat i sve ostalo što je dolazilo u tim i takvim snovima, znate već kako to ide. I ni jedan trenutak nisam mislio da neće biti tako. Svako dijete fantazira o tome da jednom postane sportaš ili glazbenik ili već nešto. Ja sam htio biti košarkaš od prvog dana kad sam primio loptu i uputio prvi nespretni šut prema košu. Godine su prolazile, ljubav je rasla… I danas, kad sam kod kuće, volim otići šutirati, ljudi me još uvijek gledaju, ali se više ne čude i ne pitaju odakle mi tolika volja. Soba mi je puna postera poznatih košarkaša i više liči na sobu nekog manijaka, nego na sobu dječaka koji je imao san, ali sad ga više nema. Sad je u rukama samo lopta i neizmjerna ljubav . Nema više snova, nema više misli o uspjehu. Tek koji nemogući šut usreći me kao dječaka koji je imao san…

utorak, 08.03.2005.

Košarka Košarka-ultimativni sport. Kraljica igara… Zvuči kao početak Zvjezdanih staza. Ajmo isponova: Košarka-sport sastavljen od svih drugih sportova (nogomet, rukomet, rugby, odbojka itd). Moja prva ljubav, ono nešto što me je zaokupilo u potpunosti. Ljubav na prvi pogled. Često u košarci nailazim na glupe teme koje su me i ponukale da napišem ovaj post. Jedna od tih tema je definitivno ona europskih stručnjaka da ostatak svijeta hvata korak s američkom košarkom. Koja glupa definicija! Sve je proizašlo iz toga što Amerikanci u zadnjih nekoliko godina nisu osvajali velika prvenstva ni Olimpijade i odmah se spominje da se ostatak svijeta može nositi s do sada neosvojivim američkim Dream Teamom. Kao prvo Dream Team je bio samo jedan, a kao drugo, ostali Dream Teamovi su skupine igrača koji još imaju toliko snage poslije naporne NBA sezone da se zajebavaju s ekipama koje se uvježbavaju godinama. Da objasnimo: Amerikanci se tih posljednjih godina tijekom kojih su kao izgubili prevlast u košarci, uopće ne uigravaju, već dođu i s pola snage odigraju većinu utakmica. Tako da sve usporedbe s izjednačavanjem Amerike i ostatka svijeta što se košarke tiče padaju u vodu. Kad bi se stvorio pravi Dream Team (od najboljih igrača u NBA) onda bi se vidjelo koliko se ostatak svijeta približio Americi, što bi izgledalo jako razočaravajuće jer tko bi mogao čuvati igrače kao što su Bryant, Iverson, James, Stoudemire, Carter, O'Neal, Jason Kidd, McGrady i ostali nabrijani likovi. Neki od ovih igrača su već igrali za američku reprezentaciju, ali nikad zajedno . Naravno iznimaka uvijek ima pa recimo Nowitzki je trenutno treći strijelac lige a nije iz Amerike. Pitam se kako bi bile ispisane povijesne NBA stranice da je živ Dražen Petrović-dokaz da se uz puno truda može približiti nedodirljivima. Mislim da će kroz godine ostatak svijeta koliko toliko stignuti Amerikance, ali da se to već događa, to je predaleko od stvarne situacije. I to što se sve više inozemnih igrača prijavljuje na draft ne znači da Amerikanci nisu najbolji, nego pokazuje da se i ostatak svijeta zainteresirao za košarku koja polako oduzima primat nogometu kao najpopularnijem sportu. Velim, kad se skupi pravi Dream Team, evo recimo petorka: Iverson, Bryant,Carter, Stoudemire, O'Neal …onda ćemo vidjeti tko je najbolji na svijetu. Do tada : Stay cool. Luv ya all!

subota, 05.03.2005.

Kraj... Krvavom rijekom straha izmasakrirani anđeli plove Mole tisuću molitvi u nadi da strahove zaborave… Bolesni snovi, ko' trnje bodu pjena od nemira se nakuplja uz vodu A nebo svoje suze prolijeva na mrtve anđele kletvu baca oči Božje iz kojih sijeva hladnije bivaše od njegova mača… Sjene se podvukle u zemlju iz koje korov smrti raste Morbidne aluzije i pogledi čekaju da bol zaraste.. Bijeli šal koji davao je nadu zacrni se od pepela i mrtvila Svijet ostade u kricima i smradu kao da nijedna duša živa nije bila… Nijedna konfesija nije dostojna da se nadživi apokalipsa Smijeh djeteta još je jedna rana Ubrojena u prazno obećanje bez smisla… I kajanja ostadoše Ko' jedini znaci poraza Neke nove misli potekoše Na napuklim daskama ljudskog igrokaza...

četvrtak, 03.03.2005.

Amadeus Amadeus-mjesto gdje se nekad žarilo i palilo, a sad je samo ljuštura od onoga što je bio …Sad tu i tamo uđe poneki brusić u nadi da će netko ''slučajno'' zapeti za njega da mu ovaj može razbiti glavu pivom koju je popio prije dva sata ali napunio ju je vodom tako da izgleda da je pijan… Oh…. MY…. GOD!!!!! To je bilo mjesto gdje je bilo toliko dobrih trenutaka, disco u koji smo uvijek zalazili i ostajali nakon što smo se dobro natrusili iza gimnazije ili kod Čoke…ili obadvoje… Mjesto gdje su pelinkovci imali okus po medu, a DJ je poneku subotu i pogodio što se rulji sviđa pa je to i puštao. Sve u svemu, bilo je zakon! Sad svi odlaze k Dani u kojem je disco spaljen da spaljeniji ne može biti, a likovi koji tamo zalaze izgledaju kao iz filma tipa ''Jebe lud zbunjenog'' ili već nešto… Ako i pokušaš plesati, svijetla reflektora spržit će ti oči, što je i dobro, jer onda ne vidiš kakva te brusijada promatra, a nji ima ko simenjski kumpira… Samo gledaš gdje ćeš dobiti pivom u glavu… No ,da se mi vratimo našem dragom ,nepreboljenom Amadeusu. Prošlog ljeta tamo je bio pjena party na kojem je , po riječima mog dragog prijatelja, pjena bila suha. Pazi ti lika, da pjena suha!!! I mi naravno popušili i otišli na ''suhu'' pjena party. Prije toga smo se dobro natrusili tako da nam sapunica ne smeta kad nam uđe u oči. Kao da je to bio razlog… Kad smo ušli tamo, pjena je već plazila po većini stolica i separea pa smo se odlučili odmah baciti na ples, a za nama i svi ostali. Bilo je genijalno, ljudi, genijalno!!!! Ja sam, ko pravi brus, skinuo majicu da se kao ne bi smočio. A to što sam bio mokar ko miš, ne znači ništa, važno da je majica suha. U nekoliko trenutaka cijela je družina bila tu i stvarno nam je bilo super. Kad sam došao kući, i počeo se presvlačiti, shvatio sad da su moje crveno-nabrijane pumice popustile boju i da su mi noge crvene . Ujutro sam od mame naučio par novih psovki što znači da je bila prilično ljuta. Ali meni je bilo super. I svima ostalima, pretpostavljam. Peace…

<	veljača, 2006
P	U	S	Č	P	S	N
		1	2	3	4	5
6	7	8	9	10	11	12
13	14	15	16	17	18	19
20	21	22	23	24	25	26
27	28

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv